Zoranićeva arkadija | Zoranic's Arcady

SAŽETAK: Borba za priznanje hrvatskoga jezika traje neprekidno još od početka devetnaestoga stoljeća, odnosno od hrvatskoga narodnoga preporoda, s većim ili manjim uzletima, sve do naših dana, a posebno je snažna od osamostaljenja Hrvatske. Godine 2008. ostvarena je velika pobjeda u naporima za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Riznica hrvatske pisane riječi, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, pokrenula je početkom godine te godine pred nadležnim međunarodnim tijelom izmjenu dotadašnjeg naziva za hrvatski jezik – srpskohrvatski jezik (Serbo-Croatian-Roman), s kodnom oznakom scr u naziv: hrvatski jezik s jezičnim kodom hrv, kao međunarodnom oznakom za hrvatski jezik. Poticaju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (glavni ravnatelj prof. dr. sc. Tihomil Maštrović) za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika pridružio se i Hrvatski zavod za norme (ravnatelj dr. sc. Dragutin Funda), a pokrenuto je i usklađivanje zahtjeva s Narodnom bibliotekom Srbije te s Institutom za standardizaciju Srbije. Zajedničkim zahtjevom upućenom međunarodnom tijelu za norme ISO Registration Authority u Washingtonu, da se umjesto dotadašnjega srpskohrvatskoga jezika u međunarodnu klasifikaciju jezika uvedu dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik (s kodom hrv) i srpski jezik (s kodom srp), što su ga podnijele četiri institucije iz dviju država, tražena je izmjena postojećih troslovnih oznaka dotadašnjeg srpskohrvatskoga jezika iz norme ISO 639-2 i njihovo usklađivanje s oznakama u ostalim dijelovima norme ISO 639, na način kako to najbolje odgovara realitetu vremena i nacionalnim interesima svih stranaka potpisanih u zahtjevu. Dana 17. lipnja 2008. zahtjev je prihvaćen, time da je njegova međunarodna primjena obvezna od 1. rujna 2008. Tom odlukom srpskohrvatski jezični sklop izbrisan je iz daljnje upotrebe a dva odvojena jezika hrvatski i srpski sa svojim odvojenim oznakama dobili su sva prava i mogućnosti daljnje nesmetane uporabe. Pozitivni učinak važnoga postignuća međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika mogao se prepoznati već u dobrim vijestima pristiglim krajem 2010. kada Europska unija prihvaća hrvatski jezik kao svoj 24. službeni jezik, čime se definitivno odustaje od dotadašnjega nakaradnoga srpskohrvatskoga jezika, što su ranijih godina predlagali neki europarlamentarci. Bibliografska primjena novoga koda hrv danas omogućava jednoznačnu identifikaciju hrvatskih fondova u svjetskim knjižnicama i međunarodnim bibliografskim bazama podataka. Premda se može činiti malim korakom, ostvareni uspjeh istinsko je priznanje razlika hrvatskoga jezika u odnosu na srpskohrvatski, poslije čega više ništa nije isto, osobito kada je riječ o položaju i korištenju hrvatskoga jezika u međunarodnim okvirima. Događaj povijesnog značenja popraćen je brojnim pismima potpore brojnih hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija, svih rektora hrvatskih sveučilišta, najviših crkvenih dostojanstvenika te mnogih uglednika hrvatskoga kulturnog i društvenoga života. Svečano obilježavanje pete obljetnice međunarodnog priznanja hrvatskog jezika održano je u Matici hrvatskoj u prosincu 2013. kada su o tom događaju na tribini govorili akademici Radoslav Katičić i Mislav Ježić, Tihomil Maštrović, te urednik Ernest Fišer, a tekstovi njihovih izlaganja objavljeni su u tematskom broju Matičina časopisa Kolo. U svjetlu izrjeke uglednoga hrvatskoga književnika i jezikoslovca Frana Kurelca iz XIX. st.: “Po jeziku narodi gospoduju, kada im ga oduzmeš – sluguju“, ostvareno je prevažno postignuće za hrvatsku pisanu riječ, a hrvatski jezik, to najvažnije obilježje hrvatskoga nacionalnoga identiteta, napokon je dobio ravnopravan međunarodni suvereni položaj. 

PROF. DR. SC. TIHOMIL MAŠTROVIĆ: Tihomil Maštrović rodio se 1952. Godine 1975. na na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao studij jugoslavenskih jezika i književnosti i filozofije, a godine 1988. postiže doktorat iz područja filologije. Od godine 1976. zaposlen je u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, najprije kao asistent, potom godine 1979. stječe zvanje znanstvenog asistenta, godine 1988. izabran je za znanstvenog suradnika, a godine 1992. u zvanje višeg znanstvenog suradnika, te godine 1998. u zvanje znanstvenog savjetnika. Godine 2003. u HAZU je po drugi put izabran u zvanje znanstvenog savjetnika, te tako zvanje znanstvenog savjetnika zadržava trajno. U Zavodu je od 1995. do 1999. upravitelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti. U tom razdoblju Zavod je suorganizator nekoliko znanstvenih skupova, od kojih i jednog međunarodnog (Recepcija Milana Begovića, 1996.). Od godine 1991. do 1994. predsjednik je Hrvatskoga sabora kulture u Zagrebu. Godine 1994. organizirao znanstveni skup o preporodnom časopisu Zora Dalmatinska, i jedan je od urednika zbornika s tog znanstvenog skupa. Od 2007. do 2011. glavni je ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Rezultati književnopovijesnih, književnokritičkih, kazališnopovijesnih, teatroloških i kulturoloških znanstvenih istraživanja prof. dr. sc. Tihomila Maštrovića objavljeni su u njegovih deset autorskih znanstvenih knjiga: Hrvatsko kazalište u Zadru (Zagreb, 1985.), Drama i kazalište hrvatske moderne (Zagreb, 1990.), Der kroatische Essay der achtziger Jahre (Zagreb, 1991.), General Nikola Maštrović. Život i djelo jednog hrvatskog časnika (Zagreb, 1996.), Pedeset godina Hrvatske kazališne kuće Zadar 1945.–1995. (Zadar, 1996.), Nad jabukama vile Hrvatice. Kroatističke studije (Zagreb, 2001.), Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Postignuće Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (zajedno s Lobelom Machalom), ( Zagreb, 2011.), Knjiga o Kraljskom Dalmatinu, 5. sv. pretiska novina Kraljski Dalmatin / Il Regio Dalmata, 1806.-1810. (Zagreb, 2011.), Neukrotivo svoji. Kroatističke rasprave i članci (Zagreb, 2011.), Mechitaristica Croatica. Bibliografija hrvatskih knjiga objavljenih u Mehitarističkoj tiskari u Beču (zajedno sa Slavkom Harnijem), (Zagreb, 2011.), te sedamnaest priređenih znanstvenih i stručnih knjiga. Autor je i sedamdesetak znanstvenih rasprava s područja povijesti književnosti i kazališta, stotinjak stručnih članaka, te tridesetak eseja i književnih prikaza, objavljenih u brojnim znanstvenim i književnim časopisima i zbornicima. Objavio je i nekoliko stotina publicističkih članaka. Priređivač je dvadesetak izdanja s područja književnosti i kulturne povijesti, među kojima su i petosveščanog pretiska prvih novina na hrvatskom jeziku Kraljski Dalmatin (2006.-2011.) i četverosveščanog pretiska preporodnog časopisa Zora dalmatinska u četiri knjige (1994.–1998.). Priredio je i trotomno izdanje Pisma Iva Vojnovića, objavljeno 2009., u kojem je, na 1.780 stranica, objavljeno 2.351 Vojnovićevo pismo uz iscrpne priređivačeve napomene. Godine 1991. u nakladi časopsa Most/The Bridge, kao posebno izdanje, uredio je Leksikon Društva hrvatskih književnika. Sudjeluje kao nastavnik u visokoškolskoj nastavi (diplomskom i doktorskom studiju). U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog sveučilišnog profesora izabran je godine 1994. na Filozofskom fakultetu u Zadru. Godine 1999. Senat Sveučilišta u Splitu potvrdio je njegov izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog sveučilišnog profesora, a godine 2004. Senat Sveučilišta u Zadru potvrđuje njegov drugi izbor u zvanje redovitog sveučilišnog profesora, čime to zvanje zadržava trajno. Od akad. god. 1997./1998. do 2002./2003. predsjednik je Stručnog vijeća (dekan) Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a na tom visokom učilištu sudjeluje u izvođenju preddiplomske i diplomske nastave, te na doktorskom studiju kroatologije. Glavni je istraživač dva znanstveno-istraživačka projekata s potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Od 1991. do 2001. bio je glavni istraživač znanstvenog projekta Sabranih djela Milana Begovića. Kao glavni urednik kritičkog izdanja Sabranih djela Milana Begovića (izdavači Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Naklada Ljevak), priredio je i/ili redigirao dvadesetičetiri sveska te je do godine 2014. objavljeno je 20 svezaka, a u pripremi za tisak su i posljednja četiri sveska tog iznimnog izdanja. Godine 1998. uredio je zbornik Recepcija Milana Begovića sa znanstvenim radovima s Međunarodnoga znanstvenog skupa povodom 120. obljetnice rođenja M. Begovića, održanog od 5. do 8. prosinca 1996. u Zagrebu i Zadru. Od godine 2002. glavni je istraživač znanstvenog projekta Hrvatski književni povjesničari, te glavni urednik niza od 13 znanstvenih zbornika što ih, pod naslovom Hrvatski književni povjesničari, izdaju Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu u suizdavaštvu s humanističkim fakultetima s pet hrvatskih sveučilišta. Četrnaest znanstvenih skupova o hrvatskim književnim povjesničarima, u čijoj organizaciji je, u svojstvu predsjednika organizacijskog odbora, glavnim organizatorom bio prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, prethodili su zbornicima knjižnog niza Hrvatski književni povjesničari, koje je on uredio. Maštrović je predsjednik organizacijskog odbora dvadesetak međunarodnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova s područja književne historiografije i kulturne povijesti, a svoja je znanstvena priopćenja izložio na tridesetak skupova.